OCTOPUS VULGARIS
Hobotnica
Crvenkasto-žuto- smeđe boje s velikom glavom i osam krakova s dvorednim prijanjaljkama. Boju tijela prilagođava okolini u kojoj trenutno živi. Najviše je ima u Sredozemlju ali i u drugim morima. Najveći je glavonožac našeg Jadrana.
Živi na dnu među pukotinama stijena do 200 m dubine. Hrani se rakovima koje vreba i hvata krakovima, a ubija ih otrovom kojeg izlučuju njezine žlijezde slinovnice.
Naraste do 15 kg, i dužine tijela do 1,3 m. U plićini se lovi ostima, a na dubini na način da se na špag objese stari lonci i slične posude u koje se hobotnica zavuče tražeći sklonište.
Gastronomske osobine
Mlađi primjerci, težine ½ kg do 1 kg imaju vrlo ukusno meso i spravljaju se poput sipa ili lignji. Veliku primjerci često se pripravljaju pečenjem u pećnici. Prije pečenja preporučamo hobotnicu smrznuti u zamrzivaču jer joj se meso nakon smrzavanja i odleđivanja, znatno lakše priprema i skuha.
SEPIA OFFICINALIS
Sipa
Ima spljošteno jajoliko tijelo na leđima isprugano crno-smeđim prugama. Srebrnasto bijeli trbuh ima na bokovima dvije peraje. Na leđima ispod kože ima tvrdu spužvastu kost (ljusku) – sipovinu. Poput lignje ima osam kratkih i dva duga kraka kojima hvata plijen. Živi u Sredozemlju pri dnu i do dubine od 250 m.
Zna doseći težinu do 3 kg, a u dužinu naraste do 60 cm. Prosječne je mase oko 0,5 kg. Kod nas sezona lova na sipe počinje u proljeće.
Mimikrija sipe je jedna nevjerojatna pojava jer boju tijela u hipu sekunde znade izvrsno prilagoditi dnu na kojem se trenutačno nalazi tako da puno puta prođe kompletno neprimjećena kao plijen.
Gastronomske osobine
Vanjskim izgledom spada sigurno u najružnije školjke ali je po bogatstvu vitamina A, B, B2, C i D te po količini bjelančevina i ugljikohidrata jedna od najhranjivijih čkoljki. Uglavnom se poslužuju prijesne sa svježim limunom, ali se nerijetko i poširaju, gratiniraju ili prže.
LOLIGO VULGARIS
Lignja
Glava lignje s velikim očima izgleda kao da je odvojena od trupa. Usta s jezikom i dvije čeljusti okružena su s osam kraćih i dva duga kraka kojima napipa i hvata plijen. Da se plijen ne bi oteo na krakovima ima jake prijanjalke.
Kreće se velikom brzinom na jednu vrstu mlaznog pogona – usisava vodu i naglo je izbacuje prema nazad. Kao i manje-više svi glavonošci, posjeduje jednu žljezdu koja izlučuje crno-smeđu tekućinu (sepiju) koju izbacije kada je neprijatelji napadne, te na taj način zamuti vodu i svojim mlaznim pogonom brzo nestane sa mjesta okršaja.
Trup joj je nalik na vretenastu vrećicu kojoj su na stražnjem dijelu smještene dvije široke trouglaste peraje. Boju tijela je tamno ljubičasta, a naraste do 40 cm. Živi u Atlantiku i Sredozemlju. U Jadranu znade obitavati i na dubinama do 400 m.
Lovi se pomoću peškafonda – pušće (varalice u obliku ribe) koja se spusti iz barke do morskog dna, podigne oko 1 metar i naglim potezima nastoji se uhvatiti lignja koja se baca na varalicu. Isto tako lovi se i panulom.
Gastronomske osobine
Veći primjerci imaju bijelo i vrlo ukusno meso. Najčešće se priprema prženjem ili na žaru. Naročito su ukusne punjene na različite načine ili pečene u pećnici. Također se mogu marinirati ili spremati na salatu kao hladna predjela.
OCTOPUS VULGARIS
Hobotnica
Crvenkasto-žuto- smeđe boje s velikom glavom i osam krakova s dvorednim prijanjaljkama. Boju tijela prilagođava okolini u kojoj trenutno živi. Najviše je ima u Sredozemlju ali i u drugim morima. Najveći je glavonožac našeg Jadrana.
Živi na dnu među pukotinama stijena do 200 m dubine. Hrani se rakovima koje vreba i hvata krakovima, a ubija ih otrovom kojeg izlučuju njezine žlijezde slinovnice.
Naraste do 15 kg, i dužine tijela do 1,3 m. U plićini se lovi ostima, a na dubini na način da se na špag objese stari lonci i slične posude u koje se hobotnica zavuče tražeći sklonište.
Gastronomske osobine
Mlađi primjerci, težine ½ kg do 1 kg imaju vrlo ukusno meso i spravljaju se poput sipa ili lignji. Veliku primjerci često se pripravljaju pečenjem u pećnici. Prije pečenja preporučamo hobotnicu smrznuti u zamrzivaču jer joj se meso nakon smrzavanja i odleđivanja, znatno lakše priprema i skuha.
SEPIA OFFICINALIS
Sipa
Ima spljošteno jajoliko tijelo na leđima isprugano crno-smeđim prugama. Srebrnasto bijeli trbuh ima na bokovima dvije peraje. Na leđima ispod kože ima tvrdu spužvastu kost (ljusku) – sipovinu. Poput lignje ima osam kratkih i dva duga kraka kojima hvata plijen. Živi u Sredozemlju pri dnu i do dubine od 250 m.
Zna doseći težinu do 3 kg, a u dužinu naraste do 60 cm. Prosječne je mase oko 0,5 kg. Kod nas sezona lova na sipe počinje u proljeće.
Mimikrija sipe je jedna nevjerojatna pojava jer boju tijela u hipu sekunde znade izvrsno prilagoditi dnu na kojem se trenutačno nalazi tako da puno puta prođe kompletno neprimjećena kao plijen.
Gastronomske osobine
Vanjskim izgledom spada sigurno u najružnije školjke ali je po bogatstvu vitamina A, B, B2, C i D te po količini bjelančevina i ugljikohidrata jedna od najhranjivijih čkoljki. Uglavnom se poslužuju prijesne sa svježim limunom, ali se nerijetko i poširaju, gratiniraju ili prže.
LOLIGO VULGARIS
Lignja
Glava lignje s velikim očima izgleda kao da je odvojena od trupa. Usta s jezikom i dvije čeljusti okružena su s osam kraćih i dva duga kraka kojima napipa i hvata plijen. Da se plijen ne bi oteo na krakovima ima jake prijanjalke.
Kreće se velikom brzinom na jednu vrstu mlaznog pogona – usisava vodu i naglo je izbacuje prema nazad. Kao i manje-više svi glavonošci, posjeduje jednu žljezdu koja izlučuje crno-smeđu tekućinu (sepiju) koju izbacije kada je neprijatelji napadne, te na taj način zamuti vodu i svojim mlaznim pogonom brzo nestane sa mjesta okršaja.
Trup joj je nalik na vretenastu vrećicu kojoj su na stražnjem dijelu smještene dvije široke trouglaste peraje. Boju tijela je tamno ljubičasta, a naraste do 40 cm. Živi u Atlantiku i Sredozemlju. U Jadranu znade obitavati i na dubinama do 400 m.
Lovi se pomoću peškafonda – pušće (varalice u obliku ribe) koja se spusti iz barke do morskog dna, podigne oko 1 metar i naglim potezima nastoji se uhvatiti lignja koja se baca na varalicu. Isto tako lovi se i panulom.
Gastronomske osobine
Veći primjerci imaju bijelo i vrlo ukusno meso. Najčešće se priprema prženjem ili na žaru. Naročito su ukusne punjene na različite načine ili pečene u pećnici. Također se mogu marinirati ili spremati na salatu kao hladna predjela.